U organizaciji JU „Kulturno-sportski centar“ Bosanska Krupa, a uz tehničku podršku agencije „Krater“, sinoć je, na Malim adama u Bosanskoj Krupi održana je radionica za djecu i promocija knjige „Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razviju otpornost na stres“ prof. dr. sc. Vildane Aziraj Smajić.
„Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razviju otpornost na stres“ prof. dr. Vildane Aziraj Smajić, jedinog kliničkog psihologa s područja USK-a, knjiga je namijenjena psiholozima, psihoterapeutima, pedagozima i drugim profesionalcima koji rade s djecom, ali i, kako je sinoć na promociji više puta istaknuto, roditeljima i, napose, samoj djeci. U izvanrednim i zanimljivim pričama koje prate dječaka Dinu i njegovog mačka Gigija koji u knjizi poprima funkciju psihoterapeuta obrađen je širok spektar razvojnih strahova s kojima se suočavaju djeca uzrasta od 6 do 12 godina.
Čast da budu promotorice knjige „Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razviju otpornost na stres“ pripala je prof. dr. Sc. Šejli Bjelopoljak, mr.sc. Esmi Mehić Hadžić te te spec. porodične medicine dr. Amela Bužimkić koje su istakle da bosanskohercegovačko društvo i danas, iako ta svojevrsna stigma i predrasude polako jenjavaju, i dalje pitanje mentalnog zdravlja, a naročito mentalnih i psiho-emocionalnih poteškoća i njihova psihoterapeutskog tretiranja smatra i doživljava kao znak slabosti i nemogućnosti samostalnog rješavanja privatnih problema:
„Mentalno zdravlje poprilično jeste tabu-tema. Ovdje smo večeras govorili o tome da su načini na koji se nama pomaže da se suočimo ne samo sa strahovima nego i sa ostalim neugodnim emocijama najčešće naučeni obrasci iz prethodnih generacija koje mi prenosimo na svoju djecu. Mi smo danas u prilici da ukažemo na neke funkcionalne obrasce koje možemo (na)učiti zajedno“, rekla je za Radio Bosanska Krupa vanr. prof. dr. Šejla Bjelopoljak.
U tom smislu, naglašavajući da su priče i pripovijedanje jedan od osnovnih, ako ne i ključnih, pristupa u postupku psihoterapeutskog tretmana kod djece, mr.sc. Esma Mehić Hadžić, psiholog i terapeut, istakla je značaj i važnost knjige „Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razviju otpornost na stres“ Vildane Aziraj Smajić:
„Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razvijaju otpornost na stres“ autorice Vildane Aziraj Smajić zapravo je nešto što je pionirsko domaće sa ovog područja, a dolazi u vremenu kada je zbilja i neophodna i potrebna u kontekstu psihoterapeutskog rada s djecom. Staviti cijeli jedan stručni protokol, jedan ozbiljni protokol u kontekst pričanja priče gdje djeca na taj način, praktički, nemaju dojam da su u tretmanu. Obično će djeca tretman doživjeti kao nešto što je možda ‘dosadno’, nešto što je njima nepoznato. Samim time, ona razvijaju i otpornost prema tretmanu. Na ovaj način, uz pomoć tehnika i pristupa koje nam nudi Vildana Aziraj Smajić, ona, kroz priču i pripovijedanje, uspijevaju verbalizirati svoje emocije i podijeliti ih s nama.“
Naglašavajući da je strah, iako definiran kao neugodna emocija, ipak onaj faktor koji nas je očuvao kao vrstu, prof. dr. Vildana Aziraj Smajić također je istakla da se unutar bosanskohercegovačkog društva, pa čak i kad je u pitanju mentalno zdravlje djece, emocionalne povrede, vrlo često (ne)svjesno banaliziraju i ne tretiraju što se, dugoročno gledano, može reflektirati na život i mentalno zdravlje djeteta i u njegovoj kasnijoj (čak i odrasloj dobi). U tom smislu, naglašava Aziraj Smajić, nužno je, uz izgradnju i očuvanje fizičkog imuniteta, istovremeno graditi i čuvati psihološki imunitet kako kod djece tako i kod odraslih:
„Kada se dijete (fizički) ozlijedi, npr., kada padne i ogrebe koljeno, svi ćemo prići tom djetetu i potruditi se da mu pružimo pomoć, tj. vidimo o kakvoj je ozljedi riječ te da li i na koji način istu trebamo sanirati. Toj fizičkoj ozljedi posvetit ćemo i narednih dana određenu pažnju. Međutim, kada je u pitanju emocionalna povreda djeteta, mi smo vrlo često skloni njenom negiranju. Dakle, kada nam dijete dođe i kaže da je doživjelo razočarenje ili da je imalo problema sa prijateljem ili prijateljicom, da je doživjelo neki vršnjački napad ili da se, pak, desilo nešto u njegovoj okolini što ga je jako povrijedilo, npr., možda se desilo neko javno sramoćenje tipa učiteljica ga posramila pred drugima ili je to uradio neki vršnjak ili slično, roditelji su vrlo često skloni reći: ‘Ma pusti to! Nemoj se uznemiravati zbog toga! Nemoj misliti na to!’ Samim tim, mi negiramo tu emotivnu povredu. Dijete ostaje samo sa njom i mi se apsolutno ne brinemo o njegovu mentalnom zdravlju niti ga učimo, po modelu, da se on brine za svoje mentalno zdravlje. Dakle, priča o psihološkom i o fizičkom imunitetu trebale bi da idu paralelno – kao što se mi, za očuvanje i poboljšanje našeg fizičkog imuniteta, trudimo da jedemo zdravo i bavimo se fizičkom aktivnošću, isto tako bismo trebali voditi računa o mentalnoj higijeni, tj. trebali bi voditi računa da dijete podržavamo u njemu (u psiho-emocionalnom smislu) izazovnim situacijama, da priznamo tu emotivnu ranu i da, možda, priznamo i vlastite emocionalne rane koje možda nismo razriješili, a trebali bi jer nam je to, možda, ometajuće u životu. Ovdje je, dakle riječ o modelu ponašanja jer dijete vrlo često radi ono što mi radimo nego što sluša ono što govorimo da treba da radi.“
Ističući da su strahovi i stresne situacije sastavni dio života, Aziraj Smajić naglašava nužnost suočavanja djeteta (ali i odraslih) sa izazovnim situacijama što, zapravo, omogućuje emocionalno-psihološko razrješenje:
„Svaka porodica ima neke svoje stresne situacije. Mi ih ne možemo i ne možemo zaobići, ali je važno da naučimo kako se adaptirati i nositi s njima. Svjedoci smo da su u posljednje vrijeme roditelji skloni pretjeranom zaštićivanju djece. Ta hiperprotektivnost nam je itekako dobro poznata. Međutim, šta se dešava? Samim neizlaganjem djece stresnim situacijama djeca se ne mogu ‘psihološki cijepiti’, a krajnje je vrijeme da shvatimo da je, baš kao što cijepimo djecu protiv nekih fizičkih bolesti, nužno je da ih i ‘psihološki cijepimo’ tako što ćemo prihvatiti (u konačnici i dozvoliti) njihovo izlaganje pojedinim stresnim situacijama koje su primjerene njihovom uzrastu“
U sklopu promocije knjige, a prije njena službena početka, održana je radionica za djecu koju su, koristeći se tehnikama i metodama koje nudi knjiga „Priče koje pomažu djeci da savladaju strahove i razviju otpornost na stres“, a pod vodstvom i uputama prof. dr. Sc. Vildane Aziraj Smajić, vodile profesorice s prostora USK-a. Radionice su, u biti, potvrdile da bosanskokrupski hrabri mališani, ipak, nose određene strahove (strah od nepoznatih ljudi, zmija, samoće, duhova, pasa…, ali, kako su potvrdile i reakcije s početka radionica, strah od odvajanja od roditelja). U toku radionica, oni su se s svojim strahovima spremno i hrabro suočili i znamo da će ih, uz pomoć predstavljenih i usvojenih tehnika, uspješno razriješiti.
Azra Ičanović
