U Domu zdravlja Bosanska Krupa, primjeljene su dvije osobe, žena i dvogodišnje dijete s teškim povredema od ugriza
U blizini industrijske zone Pilana u Bosankoj Krupi, čopor pasa napao je nanu i dvogodišnje dijete, javlja Dijaspora.info.

U Domu zdravlja Bosanska Krupa, primjeljene su dvije osobe, žena i dvogodišnje dijete s teškim povredema od ugriza.

Informacija je objavljena i na društvenim mrežama.

Izvor: Oslobodjenje.ba

Učenjem Fatihe, polaganjem cvijeća te učenjem Jasina, drugog dana Ramazanskog bajrama na šehidskim mezarima „Soline“ i „Ometaljka“ obilježen je Dan šehida. Od jutros delegacija Grada Bos.Krupa , boračke organizacije i sugradjani obišli su spomen obilježja u Bos.Krupi i Bos.Otoci te naša šehidska mezarja. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drugi dan Ramazanskog bajrama je ustanovljen kao „Dan šehida“, a prema odluci Medžlica IZ Bos.Krupa od 11 sati proučen je jasin pred duše Šehida na šehitlucima „Soline“ i „Ometaljka“.

RadioBK

U organizaciji Grada Bosanska Krupa i  u saradnji sa JU „Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje“ Bosanska Krupa, sinoć je, prigodnom akademijom u Maloj sali Doma kulture, okončano obilježavanje 31 godine od kako je na Bosansku Krupu izvršena agresija, ali i 31.godišnjica od kako su se Krupljani organizovali  i pružili otpor agresiji.

Akademiji su prisustvovali predstavnici gradske  vlasti Grada Bosanska Krupa, ratne starješine 51.Slavne bbr., pripadnici boračke populacije kao i sugradjani koji su došli da zajedno evociraju uspomene, podsjete se na stradanja  nesrpskog stanovništva i podsjete se na projekt koji srpskom agresoru i JNA u konačnici nije pošlo za rukom, jer smo se vratili kući.  O tim prvim danima govorio je jedan od prvih koji je u činu kapetana zajedno sa pripadnicima Teritorijalne odbrane odnosno Patriotske lige pružao otpor, usporavao neprijatelja i time pomagao da se dobije na vremenu kako bi se narod izvukao na lijevu obalu Une, Edin Pašalić:

„Na današnji dan je na Bosansku Krupu izvršena brutalna agresija, ali ne samo  na Bosansku Krupu, već i na cijeli današnji Unsko-sanski kanton.Tu agresiju izvršile su dojučerašnje komšije koji su bili organizovani u podgrmečku brigadu.Oni su zajedno sa paravojnim formacijama „suha rebra“ iz Bosanskog Novog i „beli orlovi“ iz Lušci Palanke izvršili agresiju na naš grad.Oni su u tom momentu imali i jednu dolazeću brigadu kao ispomoć, to je šesta sanska brigada.U momentu napada, moja izvidjačka četa imala je jedan drugi zadatak, a to je deblokada sela Arapuša, koje je takodje bilo opkoljeno od strane domicilnog srpskog stanovništva Gornji i Donji Petrovići, Buševića.Obzirom da je trebalo doći od Mustelja do Arapuše bio sam opterećen s tim, medjutim, uslijedilo je drugo naredjenje da se ja moram vratiti u Bosansku Krupu, jer je Bosanska Krupa napadnuta sa svih strana.Ja sam, naravno, ispoštovao naredjenje i vratio sam se svojom jedinicom.Tom prilikom ušao sam u direktnu vatru.Tada je poginuo moj vojnik, prva žrtva Bosanske Krupe i ako bog da šehid, Irfan Kadić, ranjeno je četiri, pet mojih saboraca, medju njima i Nurija Salkić-Paraga, legendarni komandir IDV „Parage“. Treba istaći da u tom trenutku , mi nismo imali problem samo sa vatrom koja je dolazila sa Lipika, sa Pendrekovca, vatra je dolazila i iz srpskih stanova gdje se vidjelo da su oni unaprijed pripremili da zaista bude ispunjen cilj njihovih voždova, a to je teritorija do Une. Mi smo uspjeli na neki način blokirati tu vatru i ono što nam je preokupacija bila jeste spašavanje preostalog stanovništva koje je ostalo na desnoj obali Une. Mislim da smo u tome uspjeli, jer dosta smo stanovništva prebacili na lijevu obalu, a onda pošto smo ostali bez municije, jer popune nije bilo, odlučili smo da formiramo odbranu na lijevoj obali Une sa osloncem upravo na rijeku, što je u tom momentu bio i jedini logički potez.“

O značaju bosanskokrupskog otpora, vraćanju u porušenu Bosansku Krupu i njenoj ponovnoj izgradnji govorio je i gradonačelnik Armin Halitović, ističući da je 21. april 1992. godine, dan  kojega će se svi naši stanovnici, koji su ga preživjeli sjećati dok su živi – „dan kojeg se moramo sjećati , jer se 21 april ne smije i neće nikad više ponoviti.“

U kulturnom dijelu programa  učestvovala i Muzička omladina Bosanske Krupe pod vodstvom Saliha Suljanovića, dok su u kompletnom programu korišteni autorski tekstovi koji su kao i brigada nastajali na ledini, u rovovima, linijama i koji su kasnije sabrani i izdani u knjizi „Feniks“.

Kroz 10-minutnu reportažu Radija Bosanska Krupa hronološki su prikazana dešavanja u danima pred i u toku 21.aprila te 1992.godine.

Dan ranije, u četvrtak, 20.aprila  gradska delegacija u prisustvu i zvaničnika s viših nivoa vlasti, a iz Bos.Krupe, zajedno sa ratnim starješinama 511.Slavne bbr., predstavnicima boračkih organizacija i sugradjana  obišli su  Šehitluke i spomen obilježa na području Bos.Krupe, položili cvijeće i proučili fatihu svim poginulim te se još jednom prisjetili stradanja nesrpskog stanovništva na ovim prostorima.

21. april se pamti kao dan kada je napadnuta Bosanska Krupa, ali i kada je pružen otpor agresiji na Bosansku Krupu. Agresija na Bosansku Krupu otpočela je sunčanog 21. aprila 1992. godine. Golgota više od 25000 stanovnika općine Bosanska Krupa trajala je 1244 izbjeglička dana, da bi se 17. septembra 1995. godine uz pomoć boraca 511. Slavne, 505. Viteške i 503. Slavne, Krupljani vratili svojim kućama. Na putu do slobode život su izgubila 503 borca i starješina 511. slavne i Policijske stanice Bosanska Krupa, a otprilike tokom troipogodišnje agresije stradao je i isti broj civila. Više od 2000 stanovnika općine Bosanska Krupa preživjelo je lakša ili teža ranjavanja. Po povratku u Bosansku Krupu građani ovog grada zatekli su više od 9.000 totalno uništenih objekata. Ono što je urađeno u poratnom vremenu je dokaz da agresor nije uspio u svojoj namjeri, jer Krupljani i dalje žive i vole svoj grad.

Renata S.

Dan planete Zemlje ustanovljen je 1970. godine u SAD-u a širom svijeta se obilježava od 1992. godine. Međunarodni Dan planete Zemlje, obilježava se u više od 150 zemalja s ciljem, da svjetska populacija postane svjesna svoje odgovornosti prema planetu na kojem živi.

Ovaj dan je i povod mnogobrojnim organizacijama, institucijama i pojedincima, da poduzmu konkretnu akciju, te zaštite Zemlju i sve prirodne resurse. Svakako, da samo jedan dan nije dovoljan za dobrobit planete Zemlje. Svakodnevno se plasiraju informacije o ugroženosti naše planete, te koliko je loše tretirana od strane svojih stanovnika. Čovjek je zagadio vodu, zrak, tlo.

Zaboravljamo da nam je za život nas i naše djece i naše budućnosti potreban  čist zrak, čista voda i zelenilo, kao što treba i biljnom i životinjskom svijetu sa kojima dijelimo ovu planetu.

Da li možemo biti glasniji u borbi koja poručuje da priroda mora biti zaštićena da bi dalje život bio moguć? Mogli bi smo kada bi smo bili svjesni preventive, ali iz iskustva dosadašnjeg znamo da to ide jako teško što zbog nesvjesnosti ,nesavjesnosti, što zbog sebičnih ličnih interesa kako na lokalnom tako i na globalnom nivou, razlike nema izuzev u obimu interesa.

Ima 50 godina otkako obilježavamo Dan planete. Mnogo više otkada se ona uništava i nemilice eksploatiše. Do guše smo u otpadu kojim prijetimo našem eko sistemu, a time i nama samima, jer zrak udišemo, vodu pijemo istu tu koju svakodnevno zagadjujemo. Spisak naših ruku djela kojima uništavamo jedino moguće mjesto za život je podug: istrebljujemo biljne i životinjske vrste, jer im uništavamo njihova prirodna staništa, kopamo po zemljinoj utrobi crpeći fosilna goriva, nemilice siječemo šume, proizvodjače kisika, mnogo više nego što šumski fond obnavljamo, o rijekama da i ne govorimo...od hidrocentrala do izlijevanja i istresanja različite vrste otpada. Uprkos tome, ukazivanje na galopirajuće ekološke nevolje na Zemlji još uvek ima slabašnog odjeka u ušima prvo zemalja vodećih svjetskih lidera, a ujedno i najvećih zagadjivača .

Medjutim trebali bi shvatiti da pojedinac na ovoj planeti ne treba čekati šta će uraditi velike zemlje, poruka danas je da svako treba o planeti misliti sa svog kućnog praga...Kako?! Postoje razni načini, jer i najmanji korak je korak na putu ka cilju...Ako umjesto najlon vrećice danas u prodavnicu odete sa platnenom, ako otpad iz auta ne bacite na ulicu već u korpu predvidjenu za otpad , ako svoje dijete naučite da papiriće od pojedenih slatkiša pospremi u džep pa ih naknadno pospremi u korpu za otpatke, ako odete na neko od izletišta i dan provedete uz roštilj, igru isl. pa pospremite za sobom,  vjerujte već ste mnogo učinili i to sve možemo početi već danas, sad!

Ako to odgovorno prihvatimo, učinićemo neprocenjivi otisak kojim se čvrsto povezuje ono što mislimo kada kažemo ‘danas’ sa onim što očekujemo kada kažemo ‘sutra’.

Pohlepa nas je zaslijepila i tako je već stoljećima, a najbolje to vide ljudi koji žive u prirodi, uz prirodu, sa prirodom. Dobro je to znao i vidio još prije stoljeće i pol  (1854.godine) Poglavica iz Seattle-a kada je napisao pismo američkom predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju. Pismo koje više nikad niko nije ,a niti će  moći iskrenije i istinitije napisati i zato je vrijedno da ga se na današnji dan podsjetimo....

„Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.“

RadioBK

Galerija slika prirodnih ljepota Bosanske Krupe

Ovo je vrijeme u kojem treba da priđemo jedni drugima, bez ikakvih ograda i interesa. Nemojmo jedni druge odbijati. Naše ruke neka budu raširene, a srca otvorena, kazao je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović…

SARAJEVO, 21. aprila – Domovina je zavičaj, rodna gruda, ona koja se voli kao život. To je ono što nam je milo i sveto, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović u hutbi tokom bajram-namaza kojim je danas počeo jedan od najvećih muslimanskih praznika Ramazanski bajram, javlja Anadolija.

U prisustvu velikog broja vjernika jutros je u džamijama širom Bosne i Hercegovine klanjan bajram-namaz, a bajramsku hutbu i namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu predvodio je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

“U ovom bajramskom jutru svjedočimo našu predanost i pokornost Svemogućem Allahu. Hvala mu na blagodatima života koji nam je podario i na blagodatima vjere kojoj nas je uputio. Hvala mu na milosti prema nama i hvala mu na oprostu grijeha u ramazanu. Radosni smo i zadovoljni što je u naša srca ušlo svjetlo vjere i ojačalo nas strpljenjem”, rekao je Kavazaović.

Nauči nas gospodaru naš, kazao je reis Kavazović, da se stidimo okrutnosti srca naših, koja nemaju sažaljenja prema ljudima koji pate.

“Mi svakodnevno odbacujemo, optužujemo i osuđujemo jedni druge, bez srama i stida. Daj nam snage da na ljude gledamo pogledom koji prepoznaje lice brata i sestre. Probudi u nama osjećaj stida i plemenitosti, koji izvire iz saosjećanja prema svim ljudima, posebno onima izloženim patnji, bez obzira na njihovo porijeklo, bili oni siromasi, bolesnici ili muhadžiri. Gospodaru naš, pomozi nam da u našim srcima ponovo otkrijemo umijeće samilosti i suosjećanja, koje će nas učiniti boljim ljudima i boljim vjernicima”, rekao je Kavazović.

Istakao je da smo mi jedni drugima emanet.

“Poslanik nas je učio: ‘Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nasilje niti ga izdaje’. Lakše je čovjeka osumnjičiti, optužiti i osuditi nego ga upoznati i razumjeti. Razgovarati argumentima je teže, ali je to ispravniji put. Imajmo povjerenja jedni u druge, sve dok ne vidimo da se naš brat ne drži datog obećanja. Ne činimo jedni drugima ono zbog čega ćemo zažaliti i što ne bismo voljeli da nam se čini. Kome se ne može vjerovati, ni riječ mu nije skupa. Molimo Allaha da popravi naše međusobne odnose u onome što je dobro za nas”, rekao je reis u bajramskoj hutbi.

Naglasio je da “živimo u zemlji koju volimo i za koju smo mnogo puta dali velike žrtve”.

“Šehidi vječno stoje kao svjetionik na našem putu slobode. Mnogo puta stradali su naši najmiliji, bez ikakve krivice, u zločinima i u genocidu. Sjećanja na njih ne mogu izblijediti, niti se njihovi dželati mogu zaboraviti. Sada smo svjesniji tvojih riječi gospodaru u kojima si rekao: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, Allah ne voli nasilnike. Domovina je zavičaj, rodna gruda, ona koja se voli kao život. To je ono što nam je milo i sveto. Mi volimo ovu našu zemlju srcem i dušom, i onda kada od nje živimo daleko u tuđini. Nosimo je sa sobom, i u snu i na javi. Svaka njena praška je kap naše krvi, svaki njen kamen je kula u kojoj stražari gazija. I zato neka nam niko ne dira u našu domovinu i neka ne iskušava našu odlučnost. Budimo zajedno”, poručio je Kavazović.

Kako je kazao, Božija pomoć je uz zajednicu, učio nas je Poslanik.

“Zajednica uvijek nepogrešivo slijedi javni interes. Naučimo poštovati javni interes i voditi dijalog, čak i onda kada mislimo drugačije od većine u našoj zajednici. Podredimo svoje ambicije zajednici u kojoj živimo. Poštujmo njene propise, jer tako čuvamo red. Svakoj zajednici je potrebno vođstvo koje će brinuti o njenom interesu. Onaj koji dopušta da mu drugi kuću uređuju ostat će dugo pod stegom toga drugog. Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima, da nam stranci kuću uređuju. Trebamo kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi”, naglasio je Kavazović.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH je istakao da su mubarek dani Bajrama dani naše radosti i našeg zajedništva.

“Ovo je vrijeme u kojem treba da priđemo jedni drugima, bez ikakvih ograda i interesa. Nemojmo jedni druge odbijati. Naše ruke neka budu raširene, a srca otvorena. Pomozimo jedni drugima iskreno, saslušajmo jedni druge, razgovarajmo, to će nam dati tako potrebno samopouzdanje. Neka u našim srcima uvijek bude mjesta za iskrenu vjeru i spremnosti da služimo ljudima i zajednici. Ojačajmo svoju nadu molitvom i razgovorom s najmilijima. Allah je uvijek na pomoći vjerniku sve dok je vjernik na pomoći svom bratu. Pomozimo ljudima koji pate, djeci koja trebaju našu zaštitu, bolesnima kojima je potrebna naša njega, muhadžirima kojima je potrebno sklonište i zaštita”, rekao je Kavazović.

Podsjetio je da je sutra Dan šehida.

“Prisjetimo se da njima dugujemo neizmjernu zahvalnost i skrušenu dovu. U njihovom šehadetu je naš život, ne smijemo to nikada zaboraviti. Bajram čestitam muslimanima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i našoj dijaspori. Provedite ga sa svojim najbližim i u Božijem zadovoljstvu”, dodao je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović u hutbi tokom bajram-namaza.

Izvor: RTVUSK/ANADOLU AGENCY

Kažu „ako ne znaš od kud dolaziš, ne znaš ni kuda ideš... zbog naše djece i svih budućih generacija o ovom zlu vremenu, zlim idelogijama, provodiocima tih ideologija , ali i herojskom otporu boraca za slobodu govoriti se mora, sve s jednim ciljem: da se nikad ne ponovi.

„Mirisalo je na nekakav belaj...“

Tridesetjedna je godina od dana agresije na općinu Bos.Krupa, tridesetjedna godina od agresije na BiH. Prema dokumentaciji u koju se tek kasnije imalo uvida, u planovima srpskog agresora bilo je predvidjeno da se te 1992-e godine prvo napadne Krajina, odnosno Bos.Krupa i Otoka o čemu je na godišnjici osnivanja Patriotske lige u Bosanskoj Krupi govorio Avdo Hebib,tadašnji ministar unutarnjih poslova BiH. Razlog, kako je kazao Hebib leži u činjenici da se Bosna u ovom dijelu uvijek branila srcem, moralom, čestitošću i hrabrošću Krajišnika,a ako slomiš najjači moralni bastion sve ostalo će ići lakše....Mislili su...

Ali krenimo redom....

Bosanska Krupa je uvijek bila sredina u kojoj su svi bili dobro došli, sredina u kojoj se lijepo živjelo, u kojoj se stvaralo, radilo i gradilo i iz koje se nije odlazilo.Živjelo je zajedno 58 320 stanovnika od kojih je prema popisu iz 1991.godine bilo 43104 Bošnjaka ili 73,91%,Srba 13 841 ili 23,73 %, Hrvata 139 ili 0,24 % i ostalih 1236 ili 2,12%.

Medjutim, već 1991 godine,kada je JNA izvršila agresiju na Sloveniju tada je gotovo sigurno bilo da se Bosni i Hercegovini sprema stradanje naroda kakvo na tlu Evrope nije zapamćeno od Drugog svjetskog rata.

Stoljećima su se na ovim prostorima crtale karte BiH.Tako je karta srpskog agresora uz pomoć JNA iscrtana i za Bosansku Krupu. Granica je bila rijeka Una.

20.april....  

Ponedjeljak, pijačni dan, zapisao je general Fadil Hasanagić u svojoj knjizi „Put do povratka“.Prividan mir,a svi slute rat. Svi u Bosanskoj Krupi idu na posao, a u srcu nose tešku slutnju dogadjaja koji će se desiti narednih dana. Nešto djece je došlo u svoje školske klupe, ali im je ubrzo rečeno da nastave neće biti i da će biti obaviješteni kada će se nastaviti. Na pijaci u Bosanskoj Krupi mnogo svijeta. Kupuje se, ali pretežno krave, konji, ovce i koze. Većinom srpsko stanovništvo kupuje....mirisalo je na nekakav belaj – kazaće kasnije svjedoci....

Jutro 21.april....

Na ulicama Bosanske Krupe nema ranoranioca, poluprazni autobusi, mnoge prodavnice zatvorene...

Dom zdravlja Bos.Krupa -13,00 sati. Naoružani pripadnici TO opkoljavaju bolnicu i sprečavaju odlazak kamiona natovarenih opremom, lijekovima i sanitetskim materijalom. Nakon negodovanja zdravstveni radnici srpske nacionalnosti napuštaju kamione i odlaze.Teritorijalna odbrana izvlači neophodnu medicinsku opremu, ali tako nije bilo npr. sa radio-stanicom i mnogim drugim preduzećima i ustanovama.Čak štaviše neorganizovan narod za bijeg nije uspio iznijeti iz svojih kuća , ne samo stvari, već pojedini ni živu glavu. A onda je u 17,50 počeo žestok napad...zvuci odjekuju u ušima i dan danas svima onima koji su tog trenutka bili u gradu, Krčani, Tećiji, Hodžincu....pa i prva detonacija ispaljena sa brda Alen.

Prva žrtva je pala...26-ogodišnji taksista Irfan Kadić ubijen je nadomak svoje kuće. Potom vijesti o ranjenim i poginulim se nižu...Procjene su da je oko hiljadu muslimana ostalo u gradu,onih koji nisu mogli ili nisu htjeli izići...Oni koji nisu likvidirani odvedeni su prema S.Mostu, Prijedoru, Banja Luci, B.Petrovcu...Stižu vijesti o zarobljenicima i torturama u tadašnjoj školi Petar Kočić,Jasenici...Srpska akademija nauka izradila je plan zacrtan svojim memorandumom.Desna obala je bila očišćena-etnički,riječi čije značenje ćemo upoznavati tek u godinama koje su od tog trenutka bile pred nama....

Pružanje otpora....

Patriotska liga je pružala otpor,zadržavala agresora kako bi se narod mogao izvući na lijevu obalu Une. U prva dva dana agresije na Bos.Krupu živote je izgubilo 11 pripadnika Patriotske lige.

Nakon povlačenja nesrpskog stanovništva na lijevu obalu Une i rušenja željeznog mosta, krenula su paljenja...Pazadžik,Ustikolina,Sokak,Zanatski centar,Mahala....

U izvlačenju stanovništva kao ispomoć priskočili su pripadnici TO iz Bužima,Cazina, V.Kladuše. Polako,ali sigurno taj protjerani narod zajedno sa stanovništvom slobodne teritorije tadašnjeg bihaćkog okruga krenuće u organizovano pružanje otpora.Cilj je bio samo jedan spas golog života.U Hrvatskoj su bitke već uveliko vodjene ,formirana tzv. srpska autonomna oblast Krajina u Hrvatskoj sprečavala je ovom dijelu BiH alternativni prolaz...Doživjeli smo sudbinu Šekspirovog Hamleta: Biti ili ne biti !

Egzodus stanovništva...

Preko mosta ili ladjama narod ,ko je mogao i htio prelazio je na lijevu obalu Une.Pod snajperskom i artiljerijskom vatrom egzodus naroda je trajao danima.Ljusina,Pištaline,Jezerski,Mahmić selo, Stijena, Cazin... kolona traktora, kamiona, auta, pješice. U rukama zavežljaji, mali, jer smo se svi nadali da je to samo par dana.Brzo ćemo se mi vratiti kući....

U medjuvremenu počeli su pregovori o izvlačenju oko 4500 Bošnjaka iz sela Veliki i Mali Badić, Ostružnica,Muislimanska Jasenica, Dubovik, Arapuša, itd..

Narod slobodne teritorije bihaćkog džepa od općina Cazin, Bužim , V.Kladuše organizovao je pomoć i podršku izbjeglom stanovništvu.Jedni su radili na prihvatu izbjeglica,drugi su prikupljali odjeću i obuću, treći hranu i lijekove.Mjesne zajednice ovih općina su bile izuzetno organizovane i treba naglasiti da su te porodice u svojim domovima , posebno prvih dana primali i po 50-ero žena i djece i sa njima dijelili što su imali. Crveni križ Cazina je oformio brojne komisije koje su tražile smještaj ,prikupljale potrebne stvari, ali vršile i popis, jer se dešavalo da jedan član porodice ne zna za drugog.Tu su se i porodice uvezivale.

Narod je bio izbjeglički,a i njegova brigada tada 111. BKpbr koja je i zvanično formirana 1.septembra 1992.godine, praktično na ledini. Otpor je organizovan, na žalost ne bez žrtava. U tri i po godine agresije na Bosansku Krupu poginula su 503 pripadnika 511.Sbbr,Krupljana uopšteno i više, jer su se neki borci nalazili u brojnim jedinicama tadašnjih brigada 5.Korpusa, ranjenih i onih koji će kasnije umrijeti od posljedice ranjavanja broja nemamo.Razorene i raseljene porodice. Uspjeli smo, zahvaljujući odlučnosti i kako je Avdo Hebib s početka ove priče rekao čestitošću, moralnošću i hrabrošću Krajišnika odbraniti narod,odbraniti kućni prag ,jer u Bosansku Krupu smo se vratili. Na žalost kao što je poznato ne svi, a medju njima u nijemom stroju na Šehitlucima Soline u Jezerskom i komandant 511. Sbbr Mirsad Crnkić. Jedan komandant započeo,drugi završio vojnički zadatak, jer borci i starješine 511. Sbbr i danas pamte riječi, tada komandanta Mirsada Crnkić : Hoćemo li preko Une,hoćemo li u Bosansku Krupu?

Odgovor je bio samo jedan...

Renata S.

Svakog 18. aprila, radioamateri širom svijeta rade u eteru obilježavajući  Svjetski dan radioamatera (WARD). Svake godine to obilježavanje je i tematsko. Ove godine je to Human Sequrity For All (HS4A) - Sigurnost za sve ljude! Na ovaj dan 1925. godine je osnovana Međunarodna radioamaterska unija (IARU) u Parizu. Radioamateri su svojim eksperimentalnim radom prvi otkrili da se kratkotalasni spektar može koristiti za propagaciju informacija širom svijeta. IARU historija bilježi da je radioamaterizam u tom trenutku bio “u velikoj opasnosti da se potisne kao sporedna aktivnost”, u žurbi da iskoristi ove kratkotalasne opsege. Zbog toga, pioniri radioamaterizma su se 1925. godine sastali u Parizu kako bi osnovali IARU, koji bi podržavao svjetski radioamaterizam. Samo dvije godine kasnije, na Međunarodnoj radiotelegrafskoj konferenciji, radioamaterizmu su dodijeljeni dijelovi opsega koji su ostali priznati do danas, a to su opsezi: 160, 80, 40, 20 i 10 metara. Ove 2023. godine obilježava se 98. godišnjice osnivanja IARU!

Ovo je jedan od najljepših hobija, koji danas okuplja preko 3.000.000 članova u svijetu.

Za radioamatere nikakve granice nisu prepreka. Svoja znanja i iskustva s područja tehnike i tehnologija stavili su u službu drugima, pomažući u održavanju komunikacije u kriznim situacijama (rat, nesreće, prirodne katastrofe). U cijelom svijetu radioamateri pomažu u slučajevima raznih katastrofa. Ratna događanja iz 90-tih godina, te velike vremenske snježne nepogode iz 2012. godine, poplave iz 2014. ili zemljotres u Siriji i Turkyi 2023., pokazali su da komunikacijski sistem radioamatera itekako znaju biti korisni u sistemu zaštite i spašavanja kada konvencionalni sistemi za komunikacije prestanu raditi.

U savremenom dobu se IARU proširio na 160 državnih radioamaterskih organizacija – članica podijeljenih u tri regije, u državama širom svijeta, sa preko 3 miliona licenciranih radioamatera. Na području Bosne i Hercegovine radioamatersvo je regulirano zakonskim propisima i pravilima Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK BiH). Kako smo svjedoci u mnogim područjima svakodnevnog života i u radioamatersku djelatnost se uvukla politika i društveno uređenje države te na terenu imamo tri saveza/asocijacije koji na žalost oslikavaju teritorijalno uređenje. Tako da djeluju Asocijacija radioamatera u BiH (ARAuBiH), Savez radioamatera Republike srpske (SRRS) i Zajednica radiomatera Herceg Bosne (ZRHB). U evidencijama RAK BiH na osnovu izdanih dozvola za korištenje pozivnog znaka nalazi se evidentirano/izdano 2.615 ličnih znakova, 85 znakova za radioamaterske klubove i 72 znaka za analogne i digitalne repetitore.

Ono o čemu javnost u BiH, van radioamaterskih krugova, malo ili čak nikako zna da su radioamateri iz BiH kroz svoj angažman kroz aktivnosti radioamaterskih klubova, lične akativnosti ili kao članovi internacionalnig grupa postižu ne samo zapažene već svjetske rezultate. Kroz takmičenja na KT i UKT talasima svjedočimo osvajanja prvih mjesta na raznim takmičenjima međunarodnog karaktera u kojim su se posebno ovih dana istakli E77DX Emir Memić - Braco na WPX SSB 2023 - D4Z SOAB HP, na III EU DX Contest-u ekipa E7CW, u sastavu: E77FA Behad Hasić, E75M Mevludin Memić i E73PS Senaid Pleh, zauzela je prvo mjesto.

Ovi rezultati i radioamateri su malo ili nikako cjenjeni, vjerovatno do neke naredne katastrofe!

21. april davne 1992. godine u Bosanskoj Krupi ostat će vrlo dobro upamćen. To je dan kada su Krupljani sa desne strane Une, bez razumljivog i opravdanog razloga, morali napustiti svoje domove, svoje ulice i svoja sela, te pod kišom granata potražiti spas života na drugoj strani rijeke Une.

21. april se pamti kao dan kada je napadnuta Bosanska Krupa, ali i kada je pružen otpor agresiji na Bosansku Krupu. Tako će se trideset i prva godišnjica u ovom herojskom gradu, jednom od tri najrazrušenija u BiH, obilježiti prema sljedećem protokolu obilježavanja:

20. april (četvrtak)

Obilazak spomen obilježja

10:00 sati – Centralno spomen-obilježje

10:30 sati – Spomen-obilježje u Bosanskoj Otoci

10:50 sati – Spomen-obilježje u Jezerskom

11:00 sati – Šehidsko mezarje u Jezerskom

11:20 sati – Šehidsko mezarje u Pištalinama

12:00 sati – Spomen-obilježje Ljiljan

21.april (petak)

17:50 sati - Svečana akademija (Mala sala Doma kulture)

Da se ne zaboravi…

Agresija na Bosansku Krupu otpočela je sunčanog 21. aprila 1992. godine. Golgota više od 25000 stanovnika općine Bosanska Krupa trajala je 1244 izbjeglička dana, da bi se 17. septembra 1995. godine uz pomoć boraca 511. slavne, 505. viteške i 503. slavne, Krupljani vratili svojim kućama. Na putu do slobode život su izgubila 503 borca i starješine 511. slavne i Policijske stanice Bosanska Krupa, a otprilike tokom troipogodišnje agresije stradao je i isti broj civila. Više od 2000 stanovnika općine Bosanska Krupa preživjelo je lakša ili teža ranjavanja. Po povratku u Bosansku Krupu građani ovog grada zatekli su više od 9.000 totalno uništenih objekata. Ono što je urađeno u poratnom vremenu je dokaz da agresor nije uspio u svojoj namjeri, jer Krupljani i dalje žive i vole svoj grad.

Organizacioni odbor poziva sve Krupljane da prisustvuju programskim sadržajima i na taj način daju doprinos u obilježavanju Dana otpora agresiji na Bosansku Krupu, jer je to, kako kažu, jedan od najznačajnijih datuma iz njene novije historije.

Kabinet gradonačelnika Bosanske Krupe